Vidjela sam izgrižene noktiće, vidjela sam ukočena ramena, vidjela sam uplašenu vilu. Zvala se Hana.

Bilo je kasno poslijepodne, Zagreb je grijao nekom lijepom toplinom, skoro kao naši jastuci koji su čekali dolazak djece 😊

Desetak minuta prije početka radionica, u prostor je ušla djevojčica ljepša od vile, narančaste kosice, prodornih očiju ( spuštenog pogleda) i s pokojom pjegicom na licu. Pristojno je pozdravila, na sekundu podigla pogled i ponovno ušla u svoj svijet, svijet straha. Vidjela sam izgrižene noktiće, vidjela sam ukočena ramena, vidjela sam uplašenu vilu. Zvala se Hana. Imala je tada 10 godina i neopisiv strah od čitanja. Samopouzdanje ravno nuli.

Krenula je na radionice uplašena, prestravljena. Pa ipak, svaki put ostajala koju minutu duže. Počela se smiješiti, podizati pogled, razgovarati i noktići su već ozbiljno narasli, iako još nisu prelazili jagodice. Nakon nepuna dva mjeseca redovitog pohađanja radionica, zazvonio mi je telefon. Bila je to Hanina mama. Uplakana, nerazumljiva i istovremeno presretna. To ste trebali čuti.

Kad je konačno došla do daha, rekla je; Hana se javila da čita, pred ljudima, na dječjoj svečanosti, pred publikom, da čita, Adry, sama se javila!!!

Tog trenutka obje smo postale nerazumljive, plačljive i presretne. Upadale jedna drugoj u riječ od neopisive sreće i ponosa. Znala sam da Hana to može. Svako dijete može. I čitala je. Nasmijana, sretna, zadovoljna, puna samopouzdanja i nalakiranih noktića. S veselim kovrčama ponosno je odšetala s pozornice kao pobjednica. Jer to je i bila.

Moja Hana. Moja prva djevojčica kojoj je čitanje promijenilo život. Moja hrabra vila. 😊